HR Hrvatski (HR)
#
Nakon 20 godina više ne trebam inzulin
22 srpnja, 2021 / Lijekovi / Tip 1

Nakon 20 godina više ne trebam inzulin

19 min čitanja

Dijabetes tipa 1 dijagnosticiran mi je u dobi od 30 godina. Kao T1D liječio sam se naravno inzulinom: 4 dnevne injekcije (3 puta brzi, jedanput dugotrajni inzulin). Nekih čudnih 20 godina poslije – prije 3 godine – dobio sam pismo od liječnika iz centra za dijabetes Steno u Kopenhagenu. Ovaj je liječnik doktorirao na liječenju MODY 3 bolesnika. Pretragom u kliničkim bazama podataka došao je do mene (na temelju mojih razina C-peptida u posljednja dva desetljeća) kao potencijalnog sudionika u njegovu istraživanju za doktorat.

Nakon savjetovanja s mojim dijabetologom (koji je odobrio ideju sudjelovanja), u projekt sam ušao s jednakom količinom znatiželje, nade i skepticizma. Nekoliko dana nakon početnih testova (da bi izmjerio jesam li prihvatljiv kao testni pacijent), rezultat je bio jasan: ja sam MODY 3 pacijent i kao takav mogao sam u projekt ući kao jedan od testnih pacijenata za dodatak standardnom MODY 3 liječenju. U osnovi, MODY 3 je “dijabetes između”: izgleda kao T1 ili T2 (ovisno o dobi dijagnoze DM-a), ali nije nijedno. Imam gotovo normalnu proizvodnju inzulina, ali treba mi liječenje da bi to djelovalo (u tom pogledu izgleda pomalo kao T2 – dalje o MODY-ju dolje). Dakle, sada sam počeo uzimati standardne lijekove za MODY 3 + dodatak (koji je bio studijski slučaj za ispitivanje) ili placebo! Nikad nisam saznao dobivam li dodatni lijek ili placebo (da su mi rekli, bilo bi to kršenje istraživačkog protokola), ali, u svakom slučaju, liječenje je djelovalo sasvim dobro i nisam uzeo inzulin od dana kada sam popio prve tablete uz doručak!

Prema podacima Danskog dijabetičkog udruženja postoji 5 poznatih vrsta MODY (tip 1, 2, 3, 5 i 10). Tip 3, koji je ono što ja imam,  genetska je mutacija gena HNF1A (i, molim vas, nemojte me pitati što to točno znači). Procjene su da je 1 – 2% ljudi s DM-om zapravo u nekom MODY obliku, ali često se ti pacijenti zamjenjuju za T1 ako im je dijagnosticiran DM dok su relativno mladi (kao što je to bio slučaj kod mene) ili za T2 ako im je dijagnosticirana DM kasnije u životu. U Danskoj imamo otprilike 350 pacijenata kojima je dijagnosticiran MODY, no procjena je da je između 3.000 i 6.000 DM-pacijenata (dijagnosticiranih kao T1 ili T2) zapravo MODY DM. Dakle, iako je stanje krajnje neprepoznato, šansa da ste baš vi jedan od njih nije baš velika!

Kako sam sudjelovao u znanstvenoj studiji uz svakodnevno liječenje tabletama, morao sam ići u kliniku na razna dvomjesečna ispitivanja tijekom otprilike jedne godine. Uobičajeni dan testiranja započeo je tako da sam se ujutro natašte prijavljivao, sljedećih 6 – 7 sati proveo bih u bolničkom krevetu te sam davao nekoliko uzoraka krvi i nekoliko uzoraka urina. Nakon otprilike 4 sata radili smo fizički test na stacionarnom biciklu, a prvi “obrok” ​​u danu bio je proteinski napitak prilično neugodnog okusa (mogli smo odabrati okus vanilije, čokolade ili jagode) te smo ga morali popiti naiskap (što je za “gurmana” poput mene bilo vrlo neprivlačno :-))

Cijelo sam vrijeme sudjelovanja u istraživanju sam sebi mjerio glukozu u krvi kao i ranije i dodatno vodio brigu o pravilnom uzimanju tableta. Nakon godinu dana, “otpušten” sam iz projekta i vraćen u svoju uobičajenu dijabetičku kliniku, gdje je moj dijabetolog nastavio liječenje tabletama. Nakon još otprilike godinu dana korištenja početna 2 lijeka (standardni lijek i dodatak na koji se fokusiralo istraživanje) dodali smo još jedan. Zasad se čini da je ova kombinacija dodatno poboljšala HbA1C.

U početku je skidanje s inzulina bila velika promjena. Bojao sam se da će moja glukoza u krvi “raketirati” – ali to se nikada nije dogodilo. Kako sam neprestano nadzirao razinu BG-a, vrlo brzo bih smirio taj strah. Proces “zaboravljanja” svih malih rutina oko inzulina trajao je puno duže. Na primjer, koristio sam inzulinsku pumpu kad sam ušao u gore spomenutu studiju za MODY 3 i uvijek sam nosio pumpu u prednjem džepu hlača. Bio sam navikao paziti kad sam prolazio kroz vrata, kako bih izbjegao da se kateter pumpe zakvači za kvaku na vratima… Vjerojatno sam jedno vrijeme izgledao prilično glupo (znam da sam se glupo osjećao) jer sam idalje pažljivo prolazio pokraj vrata, a bez ikakve potrebe 😀

Nikad nisam imao puno svijesti o tome da sam ja osoba s dijabetesom: jednostavno se nikada nisam smatrao “pacijentom” ili osobom s nekom vrstom invaliditeta. Nakon deset godina rada u Danskom udruženju za dijabetes i dvije godine rada s različitim medicinskim društvima koja se bave ulkusom dijabetičnog stopala, posve sam svjestan toga da nisu svi s DM-om privilegirani kao ja u tom pogledu.

Mogućnost prestanka korištenja inzulina i kontrola dijabetesa jednostavnim uzimanjem nekoliko tableta svako jutro, zaista je oslobađajuće. Imam mnogo manje hipoglikemija nego prije; jedem i pijem uglavnom sve što mi se sviđa i što volim; oduvijek sam bio prilično aktivan u smislu vježbanja, a pijenje tableta umjesto inzulina to je učinilo još lakšim. Na primjer, više ne moram kalibrirati inzulinsku pumpu prije nego što odem na dugačku biciklističku vožnju. Još uvijek sam pomalo zabrinut zbog razine svog HbA1C. U vrijeme kada mi je dijagnosticiran T1, već sam imao opsežnu proliferaciju manjih krvnih žila na oba oka (dijabetička retinopatija). U to vrijeme (prije 20 godina) vrlo smo brzo to stavili pod kontrolu i od tada je stanje bilo potpuno stabilno, ali ipak sada uz ove promjene osjećam malu zabrinutost. Biti bez inzulina vrlo je oslobađajuće, ali u određenom je smislu i gubitak kontrole. Kako će se moj odnos prema svemu tome razvijati i kako će se situacija mijenjati, vrijeme će pokazati.

U širem smislu mislim da – kao pacijenti s DM-om – možemo gledati u budućnost s nadom da ćemo živjeti dulje i dugoročno zdravije. Moj djed (s majčine strane) bio je T1. Moj je otac bio T1 (ili točnije –  i on je bio po svemu sudeći MODY, jer su naše DM-priče potpuno identične). Nažalost, izgubio sam ga u dobi od 17 godina, pa nikada nećemo saznati. Ja sam MODY 3. Medicinski i tehnološki razvoj tijekom ove tri generacije bio je ogroman: od relativno lošeg inzulina, unesenog sa špricama koje se danas čine kao čavli, do još boljeg inzulina, još boljih načina isporuke – manje, oštrije šprice, bolji i inteligentniji penovi, inzulinske pumpe. Od nasumičnih pregleda kod liječnika svakih 6 mjeseci, do fleksibilnog mjerenja šećera u krvi kad god poželimo. I sada sam samo dio napretka spomenuo, ako se tome doda kontinuirano rastuće razumijevanje ljudskog genoma, naše fiziologije, biokemije itd., zaista iskreno pozitivno gledam na budućnost osoba s bilo kojim oblikom DM-a.

Rene Bøgh-Larsen

Guest Author PROČITAJTE VIŠE članaka ovog autora
PROČITAJTE VIŠE
#Vi ste
#Kategorije
Newsletter