HR Hrvatski (HR)
#
Prehrana djeteta s dijabetesom
8 rujna, 2021 / Obitelj i dijabetes / Prehrana / Djeca / Početnik / Tip 1

Prehrana djeteta s dijabetesom

28 min čitanja

Često imam osjećaj da se u životu sve nekako posloži, s razlogom, kao da je tako trebalo biti. Pa tako razmišljam kako sam imala sreću prvo dobiti dijabetes, zatim dugo godina biti standardno loše regulirana, da me te godine toliko iscrpe i frustriraju da zatim bjesomučno tražim bolji način za život s dijabetesom i onda da ga konačno nađem. Imala sam sreću i dobila priliku da o tome napišem par članaka i održim par predavanja, nešto za osobe s dijabetesom, nešto za kolege liječnike. A zatim je uslijedila najveća sreća, dobila sam priliku da sve što znam, sve što sam na sebi iskušala, pogriješila i popravila, mogu iskoristiti da pomognem djetetu koje ima dijabetes. U našoj četveročlanoj obitelji jedno dijete i ja živimo s dijabetesom. Ostala dva člana (suprug i mlađe dijete) jedu istu hranu kao mi, jer to je ipak najbolja i najnormalnija hrana. Ovdje nema kompromisa. Jedna od temeljnih postavki našeg života jest da se moj dječak i ja kod kuće osjećamo potpuno slobodno i bezbrižno, znajući da nam je sve prilagođeno. Suprug i beba od toga profitiraju, ubiru plodove zdravlja i dobre hrane.

Kako izgleda jelovnik mog predškolca?

U prehrani se držimo sljedećih smjernica:

  • U kući se nalazi isključivo hrana bez ugljikohidrata koji naglo i nepredvidljivo podižu šećer
  • Biramo hranu u svom cjelovitom i što manje prerađenom obliku
  • Koliko je to moguće, biramo lokalne i sezonske namirnice (neizvedivo za npr. kokosovo brašno i chia sjemenke, ali izvedivo za meso, jaja, povrće, voće …)

Suprug i ja oboje radimo, tako da naš dječak dobar dio radnog tjedna provodi u vrtiću. Doručkuje uvijek kod kuće, a za doručak najčešće jede:

  • chia puding (chia sjemenke, bademovo mlijeko, stevia; radimo čokoladnu verziju s kakaom, ili voćnu s bobičastim voćem)
  • jaja
  • grčki jogurt sa pečenim sjemenkama, orašastim plodovima i cimetom
  • kruh (od bademovog brašna, lana, posnog sira i jaja) s marmeladom od kupina ili kikiriki maslacem; sirnim namazom ili čokoladnim namazom (lješnjaci, kakao, kokosovo ulje, stevia)
  • “palačinke” (dva jaja s malo cimeta ispečena u tavi kao palačinka, namazana marmeladom ili čokoladnim namazom)

S vrlo susretljivim vrtićkim osobljem sam postigla dogovor da se jelovnik prilagodi. Iz jelovnika su izbačene sve žitarice, brašna, tjestenine, riža, krumpir, šećer i voće; dakle sve što mu može naglo podignuti šećer. Za jutarnju i popodnevnu užinu jede naizmjence jogurt, orašaste plodove, mrkvu, korabu ili krastavac. Za ručak se na jelovniku nađe meso ili riba uz prilog od povrća i mahunarki. Kada dođemo kući, obično uslijedi još jedan međuobrok, trenutno najčešće kruh s nekim namazom, orašasti plodovi ili jagode. Standardna večera uključuje na primjer kuhanu brokulu, sir, ciklu, slanutak, fetu kruha i kikiriki maslaca i malo tamne čokolade. Od voća najviše jedemo bobičasto voće. Ja rijetko jedem ostalo voće jer mi je utjecaj na GUK prevelik i ne da mi se time opterećivati ako imam drugu opciju. Ako dijete želi voće, dajem mu ga isključivo nakon punog obroka (sve osim banane, smokve i suhog voća, to nikako ne mogu pokriti inzulinom). Po mom iskustvu na taj način se uspori djelovanje fruktoze i glukoze koji se u voću prirodno nalaze, i ublaži utjecaj na GUK. Hranu ne važemo i ne brojimo ugljikohidrate jer jednostavno za to nema potrebe na prehrani kakvu jedemo. Procjenjujemo “odokativno”. Njegovi šećeri nisu savršeni ali su nemjerljivo bolji od ičega što sam ja prošla kad sam bila dijete s dijabetesom. Ono što je najvažnije, nema naglih skokova ni padova GUK-a. Živimo bez straha od kratkoročnih i dugoročnih komplikacija. Igra se, luduje, skače i trči, neopterećen svojom bolesti. Jedan od najboljih članaka koji sam pročitala na ovu temu, i koji mi je znatno pomogao u pristupu djetetu, je članak Mirte Kujundžić dostupan na https://typeoneprincess.com/kako-uspjesno-djeci-promijeniti-prehranu/.

Zašto slijedimo ovakvu prehranu?

Prvenstveno zato što ja ovako jedem (za detalje vidi: https://www.nainzulinu.com/author/tanja-dragun/). Budući da sam u našem kućanstvu ja odgovorna za kupovinu i pripremu obroka, logičnim slijedom svi članovi obitelji jedu što ja stavim na stol. Ako pažljivije promotrite, tako je sa svima nama, u svim obiteljima: djeca prate i kao spužve upijaju ono što mi radimo. Manje ono što govorimo a više ono što činimo. Svaka obitelj ima svoje rituale, i svakoj obitelji je održivo to što ona radi. Nama je jednako održivo ujutro jesti jogurt i bučine sjemenke kao što je drugoj obitelji jednostavno jesti bijeli kruh i Nutellu. Na kraju su sve obitelji tako slične. Imate nekih 10 – 15 obroka koje volite spremati, volite jesti, smatrate dobrima, i vrtite ih. Nekad probate nešto novo, nešto se zadrži a nešto nikad više ne napravite.

Svom djetetu nemam namjeru lagati. Prošla sam što on prolazi i što će on proći. Moja misija čak i nije da ga sačuvam od svih problema i izazova koje kronična bolest nosi, jer nisam sigurna da je to moguće. Ali ja imam nešto što moja mama nije imala, a znam da bi za to dala sve na svijetu. Ja ZNAM kako može živjeti fantastično. Znam svaki detalj. Znam kako može sigurno izlaziti, sigurno ići u školu, sigurno se baviti sportom, sigurno putovati, sigurno raditi gluposti, i ako jednog dana budem imala kćer s dijabetesom, znam svaki detalj kako može imati mirnu trudnoću, porod i dojenje. Moja misija je da mu predam to znanje. Hoće li on to znanje prihvatiti, to je na njemu i možda još nekim silama, a manje na meni.

Zabranjeno voće

Nekih stvari u našoj kući nema i nisu za konzumaciju. Cigarete, gazirana pića, šećer, brašno… Nemamo ih u kući i o tome zapravo ni ne razgovaramo jer toga jednostavno nema. Jednako valjda kao što kod nekih ljudi nema životinjskih proizvoda iz moralnih razloga, ili se ne konzumira tikva jer nitko ne zna kako bi je pripremio. Sebi ni svom djetetu svojevoljno definitivno neću pripremiti obrok za koji smatram da nam odmaže u životu. Isto tako tu hranu sebi ni svom djetetu neću kupiti.

U određenoj fazi razvoja, posao djeteta je da se pobuni i pronađe svoj identitet nezavisno od roditelja. Ne očekujem ništa manje od toga. Isto je kao s cigaretama i alkoholom, pretpostavljam. Ja sam tu da ga naučim sve što mogu, da ga podržim, da ga utješim, da mu služim kao primjer. I da ga pustim da odraste… O tome ću nadam se pisati članak za još koju godinu. Naša roditeljska realnost je da zbilja postoje stvari koje su zabranjeno voće, i kao takve zbilja jesu privlačne. To ne znači da nam cilj treba biti svo „voće“ dopustiti jer na taj način ne brinemo za djetetovu sigurnost. Sigurno neću imati cigarete u kući i neću imati krafne. Ali to ne znači da moje dijete neće htjeti u nekoj fazi svog odrastanja probati nešto od toga. Štoviše, moji životni izbori ne znače da moje dijete neće postati okorjeli pušač ili pretila osoba s nizom dijabetičkih komplikacija. I tad ću kao roditelj morati prihvatiti stvarnost, podržati ga i utješiti. To je ono što planiram raditi. Ali dokle god je toliko mali da sam ja ta koja odlučuje o svakom njegovom obroku i nije sposoban sam pribaviti obrok, pobrinut ću se da što više dana prođe s dobrom glikemijom. Nisam ona koja brani, nego ona koja kaže direktno, iskreno i srdačno zašto biramo određenu hranu. Pričam mu anegdote svog odrastanja, pričam u kakvim sam se sve nezgodnim i ružnim situacijama našla, strepeći od hipo ili hiperglikemije, jer nisam znala što ni kako jesti. Hiperglikemija i visoka glukovarijabilnost se zbrajaju, a ja ću se pobrinuti koliko god mogu da mu pribavim što više dobrih dana. I kad više ne bude toliko mali, sumnjam da će do 18-e godine on biti taj koji će kupovati, pripremati i servirati hranu u našoj kući. Tradicionalno je to ipak većinom uloga roditelja. Tu svoju roditeljsku ulogu ću odigrati na način da ću se pobrinuti da mu pribavim što više dobrih obroka, ako već ne mogu dobrih dana.

[themify_box color=”green”]U školi će možda pojesti burek, ali ja ću se pobrinuti da ga otpravim sitog nakon doručka, i da ga kući čekam s ukusnim obrokom i desertom.[/themify_box]

Igrat ću za svaki bod, bacat ću se na svaku loptu.

Bila sam dijete, tinejdžer i mlada osoba s dijabetesom i ne mogu se oglušiti na patnje nepripadanja, straha od različitosti, manjka samopouzdanja i želje da pobjegneš od svoje bolesti i njenih ograničenja. Pokušat ću ga razumjeti. Upregnut ću svo znanje koje imam da mu pomognem da inzulinom pokrije hranu koju želi jesti kad je u društvu. Ali isto tako, ne želim mu mazati oči. Želim ga osnažiti. Mom dječaku je život bio takav da mu je dijabetes najmanji problem. Drugačiji je, drugi će to znati, i neki će nekad to koristiti protiv njega. Ja ga neću učiti da se skriva. Nego da pogleda svakoga u oči, uspravne glave, i kaže: E, pa? U principu, moj plan je naučiti ga kako se plovi po mirnom moru. Pa kad dođe neki val, na ovaj ili onaj način će ga preplivati. Ali uvijek će imati alat da se ponovo vrati, da postigne bonacu. Kad god to bude želio.

Tanja Dragun PROČITAJTE VIŠE članaka ovog autora
PROČITAJTE VIŠE
#Vi ste
#Kategorije
Newsletter